U veoma dirljivoj i potresnoj atmosferi, pred velikim brojem građana u svečanoj sali Grada Užica heroji sa Košara priredili su promociju knjige „Zov karaule“, autora Nenada Milkića, druge iz trilogije „Mi smo branili Košare“. Prva knjiga nosi naziv „Poslednja straža“, i napisana je kao vječni spomen na devetnaestogodišnjeg Vladimira Radoičića, stradalog na Košarama septembra 1998. godine. „Zov karaule“ autor je posvetio herojima Košara, pripadnicima slavnih srpskih jedinica: Izviđačko-diverzantskoj četi iz Niša, 53. graničnom bataljonu, 125. i 549. motorizovanoj brigadi i 63. padobranskoj brigadi iz Niša, 72. specijalnoj brigadi, jedinici vojne policije, i srpskim i ruskim dobrovoljcima. Prije toga, heroji sa Košara posjetili su grob Darka Jokića, ratnog druga sa Košara, a zatim i Manastir Rujno u selu Vrutci kod Užica gdje je služen pomen za sve vojnike koji su dali život za slobodu otadžbine, i kome su pored porodice Darka Jokića prisustvovali i gosti iz Rogatice u Republici Srpskoj i iz Pljevalja.
„Mnogo je zvanih – malo je odabranih, a Nenad Milkić svakako jeste jedan od svega nekolicine apostolski da slovom svjedoči o jadu i ponosu stradanja srpskih junaka na Kosovu i Metohiji, jer niko kao on to ne čini sa toliko čiste duše, nevinog pera, tužbalice u svakoj riječi i slave u svakoj rečenici! ‘Poslednja straža’ je ukoričeni Zejtinlik stradalima i preživjelima pakla Košara, ispričana kroz priču o jednoj mladosti koja se svjesno žrtvovala za najveću srpsku svetinju – Kosovo i Metohiju“, zabilježio je o ovoj knjizi novinar Mihailo Medenica. Kako je zapisao Saša Simonović, književnik, roman „Zov karaule“ je ogledalo u kojem svako od nas treba da se, s vremena na vrijeme, ogleda. Da svako provjeri je li nešto ljudsko ostalo u nama. To je knjiga o natčovječanskoj borbi golobradih mladića, napominje Simonović i dodaje: „Taj rat koji su Srbi gotovo zaboravili, desio se prije manje od dvadeset godina. Najveći broj naših sugrađana ne zna gdje su Košare, niti znaju koliko je tamo mladih boraca izginulo. Za većinu, ovaj geografski pojam ne znači ništa. Treba li da bude tako?“
O onome što su doživjeli i preživjeli na Košarama, govorili su Veselin Đokić iz Užica, Mišo Pantović iz Kosjerića, Božo Kecović, dobrovoljac Vojske SRJ i vodnik Tomislav Račić – Plamen. Košare su sinonim za pakao i za stradanje. „Kao što je Gospod stradao na Golgoti, tako je i na Košarama stradala tadašnja omladina, momci od 18, 19 i 20 godina. Nećete vjerovati da se tamo zaista desilo čudo. Jedva nešto više od stotinu vojnika branilo je dvije noći i dva dana položaje u rejonu karaule Košare dugom desetak kilometara. U prvom napadu 9. aprila, na Veliki petak, – priča Veselin Đokić, – 10. aprila na Veliku subotu, i 11. aprila na Vaskrs, odbranili smo se od mnogo brojnijeg i jačeg neprijatelja. Ali, svi ti heroji su zaboravljeni, samo ih crkva nije zaboravila. Ona se sjeća i živih i onih koji su na Košarama ostavili svoje kosti“.
Tada su pravcem, preko Prokletija, u Srbiju trebalo da uđu i okupatorske jedinice države Albanije, potpomognute kosovskim terorističkim odredima. Preko Košara je trebalo da se napravi „širok prolaz“ pješadijskim NATO jedinicama koje su imale za cilj da ovladaju Srbijom, ali se to nije dogodilo zahvaljujući natčovječanskoj borbi koju su vodili branioci Košara sa višestruko spremnijim i brojnijim neprijateljem. Na Košarama je sila udarila na djecu. „Slušao sam generala Lazarevića kada kaže da su neprijatelji planirali da za pet-šest sati uđu, zauzmu položaje i ko zna dokle odu. Ispred njih je bila vojska sastavljena od momaka koji su tek završili srednju školu. I uspjeli su oni da zaustave silu, da ne uđe u Srbiju i ko zna dokle stigne. Ali, oni, okupatori, nisu znali da su iza naših leđa Sveti Dečani i Sveti Vrači iznad Prizrena“.
Tomislav Račić Plamen priča o pogibiji dvojice vojnika, od 117 njih koliko je bilo brojno stanje te jedinice, i o hvatanju teroriste koji je bježao s položaja. „On nam je ispričao da je došao iz Švajcarske, i da su ga, kao i mnoge druge, silom natjerali da se bori za takozvanu OVK. Predali smo ga organima bezbjednosti, za razliku od toga kako su teroristi jednog našeg starješinu, koga su uhvatili, živog odrali. Slušali smo preko motorole kako mu deru kožu a on jauče“, priča Plamen i podvlači da je taj rat ostavio teške posledice na mladim srpskim borcima. „Košare i danas uzimaju danak. Neki borci su umrli od najtežih bolesti, a neki su oboljeli na psihičkoj bazi. Ali, moj najveći uspjeh je što sam moje vojnike vratio žive kući sa Košara“, kaže Tomislav Račić Plamen.
Božo Kecović, dobrovoljac Vojske SRJ, ispričao je šta se dogodilo kada je poginuo dečko iz Zaječara koga su zvali Švaba. „On je živio u Njemačkoj, nije znao srpski, ali je došao da služi vojsku i upućen je na granicu. Momak koji je s njim bio najbolji drug, kada su mu kazali da je Švaba poginuo, uhvatio se za kosu i pao na zemlju. Vjerovali ili ne, između prstiju su mu ostali pramenovi kose koju je počupao. To govori koliko su bili vezani i koliko su disali jedan za drugog. Meni je to bio treći rat, tu je bio i moj rođeni sestrić, sve djeca, ali to su bili istinski heroji i pravi vojnici“ – kaže Božo Kecović.
Treća knjiga iz trilogije „Mi smo branili Košare“ nosiće naziv „Besmrtni bataljon“, i uskoro će biti u štampi. Autor Nenad Milkić, koji je rodom iz Banje Koviljače, kaže da je odrastao u blizini Srebrenice, i da je gledao šta rade horde Nasera Orića sa srpskim življem na lijevoj obali rijeke Drine. „Ali, generalu Mladiću mogu biti zahvalan što moja kuća, u mojoj Banji, nije spaljena. I zato, iako ovo veče u Užicu nije posvećeno Republici Srpskoj, a nije posvećeno ni Ratku Mladiću, mi mu dajemo podršku. Raduje me i da je ovdje došao veliki broj „Košaraca“ i da su pričali o toj bici. Ali, znao sam da oni neće pričati o sebi, pa ću ja o njima napisati u svojoj knjizi. Mora da se zna, podvlači Nenad, da je bitka za Košare jedna od najvećih bitaka moderne srpske istorije. Na Košarama je tih nekoliko kilometara uz samu granicu sa Albanijom, podno Prokletija, na Vaskrs 1999. godine, branilo oko stotinu vojnika. Na Veliki petak je krenula kopnena ofanziva dvije do dvije i po hiljade albanskih terorista UČK, regularne vojske Albanije, praćeni NATO snagama i uz punu podršku NATO bombardera i raspoloživih ubojnih oružja na 110 golobradih mladića. Tri dana je trajao pakao Košara protiv 20 puta jačeg neprijatelja, ali oni su odbranili Košare, jer su dobro znali šta je iza njih: Srbija. Oni su bili heroji, oni su odbranili Srbiju. I ovaj i sledeći roman nisu moja promocija, već su zapis o herojima jednog vremena o kojima bi svi trebalo da znaju. Naši prijatelji, kumovi, braća, naša djeca i djeca naše djece. Romani su posvećeni srpskim herojima i oni su važni“, jasan je Nenad Milkić.
Novinar Mihailo Medenica je dodao da neki Košare zovu srpskim Termopilima, ali to nije isto. „Tamo je, kaže on, bilo 300 Spartanaca, odabranih jakih i zrelih ljudi, a na Košarama je bilo stotinu mladića od 18 godina, gdje je najstariji imao sega 24 godine. „Uvijek spomenem riječi brata Slobodana koji kaže da se vrijeme promijenilo, da smo na Košarama branili Srbiju a da smo danas primorani da u Srbiji branimo Košare. To je naš usud. Milunka Savić je čekala 100 godina da je spomenu, a ovi sa Košara samo – osamnaest. Zato ćemo mi hodočastiti Srbijom, Crnom Gorom, Republikom Srpskom i svim srpskim zemljama da svjedočimo o njima. Zato i vi, građani Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, prepričavajte dalje, da se širi istina o herojima sa Košara. Pričajte o svima koji su pali za otadžbinu u ratovima, da se ne zaborave, ni oni ni kosti onih koje su ostale i dan-danas se nisu vratile iz bitke za otadžbinu.
S. Tijanić